Istanbul – Bazar, Aja Sofija, začini, rahat lokum, baklava, Europa-Azija, Orhan Pamuk, sultan…

Ništa revolucionarno, sve već viđeno, ali samim tim ništa manje zanimljivo.

Dio mog silnog veselja prije puta bila je upravo kraljica svih preslatkih kolača: baklava. Sanjareći o trenutku kad će moje nožice (ovo je već ozbiljno tepanje samoj sebi) zakoračiti istanbulskim ulicama, već sam vidjela kako će me na svakom kantunu (ili ajmo jedan turcizam: ćošku) dozivati pladanj tog grijeha uronjenog u šerbet. Naravno, pitanje državne važnosti tipa baklave nikako se ne može prepustiti slučaju; prije puta sam svakako htjela provjeriti nezaobilazna mjesta za degustiranje baklave i na kraju od toliko preporuka više nisam imala pojma gdje da potražim mitsku najbolju baklavu u Istanbulu. Eh.

Međutim, jedno je ime stalno iskakalo u svim Google pretragama i vodičima: Gulluoglu. Jedna od najboljih baklava u gradu, tradicija, najfinije tijesto, pistaciji, lješnjaci, mliječna baklava… Svašta nešto divno napisaše o tom lancu prodavaonica baklave. I malo sam se pribojavala da bi me mogla uhvatiti pretjerana euforia pa da će sav taj šećer na kraju završiti negdje oko mog struka/bokova i svih mjesta koja se lako popune.

Prvu istanbulsku baklavu nas smo četiri pojele na Velikom bazaru,  na mjestu na kojem su me nakon što sam pitala gdje je WC, uputili u ovom smjeru:

Nije obećavalo baš, ali povratka više nije bilo. Činjenica da me ispred čekaju njih tri ipak mi je ulila kakvu-takvu nadu da ću opet ugledati svjetlo dana kad izađem iz tog hodnika.

Za razliku od WC-a, baklava je bila sasvim dobra (naknadno sam shvatila da je razlog tomu taj što su je donijeli odnekud drugo). Svejedno, nadala sam se nečemu mekšem. Kako smo tek počeli, bila sam uvjerena da nas THE baklava tak čeka.

Navečer, već blago zabrinuta što nisam vidjela ni B od baklave kakvu sam zamislila, na Egipatskom bazaru ugledah nešto što obećava. Baklava svih vrsta na sve strane, a meni najzanimljivije one zelene od pistacija.

Sjele nas tri i zagrizle kad ono…  Neopisivo… Ali ne dobro nego loše. Jedva sam progutala taj komad, pripisala cijeli problem čudnim pistacijima i otišla u hotel s nadom u neko bolje baklavasto sutra.

Sutradan otiđosmo u Azijski dio. Prošetale se malo, tek toliko da možemo reći da smo bile u Aziji, nešto prigrizle i putem nazad na trajekt, odjednom mi se ukaže Gulloglu! Puna euforije probah komadić baklave s lješnjakom, učinila mi se ok, kupim par komada za nas četiri i pobjedonosno izađem van.

Kad u hotelu sasvim drugi izraz na licu…

Opet isti onaj grozni okus kao i kod one prve vizualno primamljive, a tako nejestivebaklave. Puknuti od smijeha ili zaplakati od jada… Pitanje je sad. Nije mi se činilo da bi ni od jednog ni od drugog bilo neke koristi pa sam se okrenula Googleu (opet, iako me on u taj problem i uvalio) i nakon malo čačkanja ustanovila povijest bolesti: loj.

Naime, po onome što sam uspjela proguglati (a ako griješim neka me netko kompetentniji ispravi), najcjenjenije se baklave u Turskoj ne rade s maslacem nego s lojem.  Uzalud vam trud svirači, moj nos na to nije navikao. A ni nosevi mojih suputnica. Mislim da je bolje da ne prenosim sve epitete kojima su počastile ove zapravo nedužne baklave. (tko je nama zapravo kriv što ne volimo loj?)

I koji je lijek? Pa, nađeš jednu malo manje renomiranu baklavu (npr. u Cafe Mesale)  i strusiš je od početka do kraja.

Kad smo završile, ostao je još gori zadatak – pojesti pet torta. Dio Kristini, dio Kristininoj prijateljici, dio urednici i dio nama. Dođe se takvim problemima uvijek u kraj. ツ

A razmišljajući o ovom editorialu od neki dan, sjetila sam se da sam prije par mjeseci radila nešto puno jednostavnije i brže. Prikle sa slatkim umacima. Već sam s vama podijelila recept za prikle, a sad je red i na umake – možete ih poslužiti uz prikle, kao preljeve za palačinke ili uz neke suhe kekse, kao preljev za tortu… Sigurna sam da ćete već smisliti što ćete s njima. ツ

Umak od tamne čokolade

• 100 g tamne čokolade
• 100 ml vrhnja
• 20 g maslaca

Čokoladu razlomite na komadiće. Vrhnje stavite na srednje jaku vatru pa ga zagrijavajte dok gotovo ne uzavre. Maknite ga s vatre i odmah prelijte preko čokolade. Dodajte i maslac pa lagano miješajte dok ne dobijete homogenu smjesu.

Umak od bijele čokolade i kardamoma

• 100 g bijele čokolade
• 100 ml vrhnja
• nekoliko zrna kardamoma (zdrobljenih u mužaru)
• 20 g maslaca

Čokoladu razlomite na komadiće. Vrhnje stavite na srednje jaku vatru pa ga zajedno s kardamomom zagrijavajte dok gotovo ne uzavre. Maknite ga s vatre, procijedite i odmah prelijte preko čokolade. Dodajte i maslac pa lagano miješajte dok ne dobijete homogenu smjesu.

Umak od suhih smokava i prošeka

• 150 g suhih smokava
• otprilike 100 ml prošeka
• malo cimeta
• 1 burbon vanilin šećer
• šećera po želji

Smokve stavite u hladnu vodu pa ih stavite na srednje jaku vatru i pustite da voda provre. Izvadite ih iz vode pa zajedno s preostalim sastojcima usitnite u blenderu. Ako želite rjeđi umak, dodajte više prošeka ili još malo vode.

Preljev od karamela

• 300 g šećera
• 4 žlice vode
• 100 g maslaca (narezati na kockice)
• 3 prstohvata soli
• 350 ml vrhnja

1. U posudu stavite šećer i vodu i na srednje jakoj vatri pustite da se šećer rastopi. Miješajte što manje, najbolje je da samo rotirate posudu kako na žlici ne bi ostalo kristalića šećera (zbog toga bi se kasnije sve moglo kristalizirati).
2. Kuhajte na laganoj vatri dok ne dobijete zlatno-smeđi karamel.
3. Dodajte maslac lagano miješajući. (Budite oprezni jer je smjesa vrela i u kontaktu s maslacem može prskati).
4. U međuvremenu ugrijte vrhnje za šlag (toliko da bude mlako).
5. Posolite karamel i kuhajte na laganoj vatri još 2 min.
6. Maknite s vatre i dodajte ugrijano vrhnje neprestano miješajući dok ne dobijete homogenu smjesu.
7. Ulijte u sterilizirane staklenke (količina je dovoljna za 2-3 manje staklenke) i pustite da se ohladi.

Umak od naranče i anisa

• 120 ml mlijeka
• 120 ml vrhnja
• 3 veća žutanjka
• korica 1 naranče
• 60 g šećera
• 1/2 vrećice burbon vanilin šećera
• malo mljevenog anisa

Pomiješajte mlijeko i vrhnje pa ih kuhajte na laganoj vatri dok ne provre. U međuvremenu mikserom istucite žutanjke, šećer, vanilin šećer i anis dok ne postanu kremasti.

Dodajte žutanjcima nekoliko žlica toplog mlijeka i vrhnja kako bi se ugrijala, a zatim neprestano miješajući sasvim polako dodajte i ostatak. Vratite sve na vatru i kuhajte na laganoj vatri polako miješajući dok se malo ne zgusne pa maknite sa štednjaka.

Da pojasnim:

• Govornik = V.I.P.
• ona = Amélie Poulain

Nedavno  smo napokon pogledali film o kojem sam mu toliko trubila, jedini film koji imam na DVD-u i koji stoji na polici, među knjigama. Jedan od rijetkih koje sam u stanju gledat ponovo i ponovo i uvijek se smijati na istim mjestima, Amélie.

Jedan od onih klišeja u koji se svaki student francuskog zaljubi i misli da je po tome totalno jedinstven, a onda shvati da na svijetu postoji još milijarda ljudi koji obožavaju baš to isto što i on. Ali već vas ta priča toliko uvuče i postane dio vas da vas i nije briga što je pomodna i općeraširena.

Tako je to s Amélie, Malim princom, posterima Toulouse Lautreca i sl.

A biti luđa od Amélie, utjelovljenja pozitivne i šarmantne ludosti – bolje od toga ne može.Barem ne u mom svijetu.

Ležali smo tako i gledali, smijali se, uživali u filmu i prekrasnoj filmskoj glazbi Yanna Tiersena kad odjednom, jedna od najpoznatijih scena u filmu: Amélie žličicom lomi karamel na vrhu crème brûléea. V.I.P. u se ozari lice.

- Aaa, i ja bi. Kad ćeš ti meni napravit crème brûlée?

- Kad god hoćeš.

I stvarno, crème brûlée je toliko jednostavan desert da ga baš možete napraviti kad god hoćete. Dobro dođe brener, ali ako ga i nemate, sve se to riješi gornjim grijačem u pećnici. S razlogom klasik francuske kuhinje – jednostavan, a profinjen. Svilenkasta krema ispod hrskavog karamela. Ako hoćete, možete joj dodati i neku aromu po želji, sve prolazi – što god vam srcu drago.

• 380 ml slatkog vrhnja
• 5 žumanjaka
• 30 g šećera
• 1 žlica ekstrakta vanilije
• šećer za karamel

1. Zagrijte vrhnje, no ne dajte mu da provri.
2. Ugrijte pećnicu na 170°C.
3. U zdjeli umutite žumanjke i šećer pa im polako, neprestano miješajući, dodajte vrhnje.
4. Ulijte mješavinu u zdjelice u kojima ćete peći kremu, a zatim njih stavite u duboki pleh. Potom do polovice visine pleha ulijte vrelu vodu i sve stavite u pećnicu. Pecite otprilike 30 do 40 min, dok se krema ne stvrdne.
5. Pustite je da se ohladi do sobne temperature, a zatim je preko noći stavite u hladnjak.
6. Neposredno prije posluživanja po vrhu kreme pospite po žličicu šećera i karamelizirajte ga. To možete učiniti kuhinjskim brenerom ili tako da zagrijete gornji grijač u pećnici na najjače i stavite kremu na najvišu prečku u pećnici. Šećer će se rastopiti i karamelizirati. Prije posluživanja pustite da se ohladi.

Galerijom se krećete pomoću desne i lijeve strelice.

No dosta drame.

Već ih dugo mjerkam jer su puni puncati sastojaka koje obožavam, ali stalno su mi izmicali jer nikako nisam imala pri ruci amonijak za kolače (amonijev hidrogenkarbonat/licitarski kvasac), a nekako mi se činilo da nije to to ako baš ne pokušam s amonijakom. I drago mi je da jesam. U jednom trenutku nisam mogla vjerovati da ću u kolače ubaciti nešto što izgleda kao V.I.P.-ova pjena za brijanje, a drugom trenutku (onom kad sam otvorila pećnicu) nisam bila sigurna jesam li se naglo teleportirala u kvartovski frizerski salon. Mirisne čari amonijaka, što da vam kažem.

Svoju sam dozu nabavila preko moje najdraže ljekanice Matee, a javili su mi i iz Kemiga da ga imaju na lageru pa ako i vi želite isprobati frizerske miomirise u kuhinji, znate što vam je činiti.

Klašuni su tipična divota našeg priobalja – mjenduli, rozulin (možete primijetiti da imam fetiš na njih), korica limuna i naranče. Kud ćeš bolje?

Neki dan sam na Facebook stranici bloga tražila suradnju korčulanskih čitatelja i ovim im putem puno puno hvala ツ Javilo mi ih se nekoliko i svi su vrlo velikodušno sa mnom podijelili ono što znaju. Najbolji ste (i znate koji ste) ❤

Kad sam dobila sva ta korčulanska saznanja, stavila sam ih u jednu tablicu (imam fetiš i na tablice, na povremeni opći užas mojih suradnika) i usporedila omjere. Na kraju sam napravila kombinaciju recepata tako da ovo definitivno *nije* izvorni klašun u smislu da je baš ovaj recept pravila neka korčulanska baka, ali isto tako definitivno *jest* nešto što mi je jako dobro sjelo.

Od ove doze dobijete cca 20 do 25 klašuna, ovisno o veličini čaše kojom ih izrezujete.

Her ongoing mission: to explore strange new worlds, to seek out new cookies and new civilizations, to boldly bake as no-one has baked before. ツ

Just kidding.

Tijesto:

• 2 velika jaja
• 2 žumanjka
• 6 žlica šećera
• 120 g maslaca
• 100 g masti
• korica 1 limuna
• korica 1 naranče
• 1 žlica ekstrakta vanilije (ili vrećica burbon vanilin šećera)
• pola žličice cimeta
• 60 ml rozulina (likera od ruže)
• 60 ml mlijeka
• 20 g amonijaka (vidi gore)
• 550-600 g glatkog brašna

1. Miksajte jaja, žumanjke i šećer.
2. U međuvremenu rastopite mast i maslac i ostavite ih da se ohlade.
3. Nepresatno miksajući ulijte mast i maslac u mješavinu šećera i jaja.
4. Dodajte koricu limuna i naranče, vaniliju, cimet i rozulin.
5. Ugrijte mlijeko do vrenja, prebacite ga u posudu zapremnine cca 2l pa mu dodajte amonijak i miješajte sve dok ne dobijete pjenu (jako će se zapjeniti i narasti).
6. Dodajte brašno i umijesite glatko tijesto. Ostavite ga da počiva otprilike pola sata.

Nadjev:

• 200 g mljevenih tostiranih badema
• 100 g mljevenih oraha
• 4 žlice šećera
• 1 burbon vanilin šećer
• korica 2 limuna
• korica 1 naranče
• 150 ml mlijeka
• 2 žlice mermelade od naranče
• 2 žlice mermelade od smokava
• 2 žlice rozulina
• 1 žlica ruma

1. Pomiješajte bademe, orahe, šećer, vanilin šećer, koricu limuna i naranče.
2. Ugrijte mlijeko do vrenja pa ga prelijte preko mješavine od badema i oraha.
3. Dodajte mermeladu od naranče i smokve, rozulin i rum i dobro izmiješajte.

Postupak pravljenja kolačića:

1. Odlomite kuglicu tijesta i rukama je oblikujte u valjak. Uzmite valjak za tijesto i rastegnite tijesto u dugu traku širine otprilike 15 cm.
2. Po sredini trake stavljajte hrpice nadjeva (razmak između hrpica neka bude 10-ak cm).
3. Preklopite tijesto, utisnite ga prstima da se poslije ne bi razdvojilo i čašom izrezujte polukrugove.
4. (Druga je opcija da prvo izrežete krugove od izvaljanog tijesta, na sredinu stavite žličicu nadjeva i onda tijesto preklopite u polukrug i dobro utisnete dva dijela prstima).
5. Pecite klašune 15 min na 180°C.
6. Kad ih izvadite, premažite ih prošekom ili rozulinom i uvaljajte u kristal šećer.

Napomene:

• Posebnost klašuna u tome je što se radi s amonijakom, ali ako ne možete/ne želite nabaviti amonijak, umjesto njega možete upotrijebiti prašak za pecivo. Od toga će se tradicionalistima dignuti kosa na glavi, ali čak mi je i nekoliko Korčulana reklo da su prešli na prašak za pecivo iz praktičnih razloga.
• Ako želite, u nadjev možete dodati i šaku grožđica. Bilo bi bi lijepo prethodnog dana namočiti u rumu/rozulinu.
• U nadjev se može dodati i naribane čokolade. Meni se to učinilo suvišno pa nisam.
• Možete upotrijebiti i neku drugu mermeladu, ali moja topla preporuka je ova kombinacija, naročito smokva. Baš daje dozu jačine koja bez nje nedostaje (pekla sam dvije doze i u drugu dodala mermeladu od smokve i ta mi je doza puno draža.)

O restoranima sam vas informirala, a danas ću o nekoliko mjesta koja nikako ne smijete zaobići kad otiđete u taj grad o kojem sanja sva populacija koja gleda Sulejmana Veličanstvenog. Ja nisam uspjela izdržati ni jednu epizodu pa sam malo bila lišena te strane uzbuđenja, ali i bez toga mislim da je Istanbul svakako grad koji se isplati vidjeti.

Ako vam je vrijeme ograničeno, kao što je to bio slučaj s nama, jako će vam se svidjeti činjenica da je nekoliko najrazvikanijih spomenika smješteno u starom dijelu grada Sultanahmetu i sve su jedna tik do druge. Kao i uvijek, uputno je krenuti iz ranijeg jutra prije nego što se i ostatak turista odluči probuditi. U Istanbulu vam to zbog one jednosatne razlike u vremenu pada još i malo teže ツ

Mi smo krenule od Cisterne bazilike/Potopljene palače (tur. Yerebatan Sarayı) (ulaz cca 15 TL). Po prijateljičinoj preporuci, otišle smo onamo odmah ujutro, prije spomenutih horda i – omg – prvi put u životu dogodilo mi se da sam pred turističku atrakciju stigla pet minuta prije njezina otvaranja (kao što vidite, jako sam ponosna na tu činjenicu). To je zapravo cisterna koju je izgradio car Justinijan u 6. stoljeću (dakle, stara je 1.400 + kusur godina!). Dobro, nije ju baš on izgradio. Ako ćemo baš precizno, zaposlio je cca 7000 robova da to učine umjesto njega. Cisterna se nalazi tik do Aja Sofije (150 m zračne udaljenosti), a u vrijeme kad je nastala, u nju je moglo stati 100.000 tona vode koja se akvaduktom dopremala iz Beogradske šume, 19 km sjeverno od Istanbula. Možda ćete prepoznati i mjesto iz Jamesa Bonda From Russia With Love. (Pronašla sam samo talijansku verziju scene, ali danas smo ionako multikulturalni). U filmu 007 Sean Connery tu veslajući sve u šesnaest špijunira rusku ambasadu koja je zapravo u četrvri Beyoglu, na sasvim drugom kraju grada, ali koga briga za te sitnice?

Što tu čovjek (žena) zapravo vidi? Šumu stupova među kojima se možete prošetati po drvenoj konstrukciji. Zvuk vode vrlo je tih, a sve je osvijetljeno narančastom svjetlošću. Malo spooky. Najzanimljivije su dvije ogromne isklesane Meduzine glave koje služe kao potporanj dvama stupovima. Idealno mjesto za turističke fotke (i to mutne ako zaboravite podesiti aparat ツ ).

Kad opet izronite na danje svjetlo, nije se loše prošetati do Aja Sofije (tur. Ayasofya) kad je već tako blizu (ulaz: 25 TL). Za detaljnije informacije obratite se Googleu, udžbeniku ili bivšoj profesorici iz povijesti. Ja ću vam samo reći da je Aja Sofija također djelo robova cara Justinijana (dakle, isto je 1400 g. stara). Prvotno je bila katedrala, pretrpjela je svakakve havarije zbog ikonoklastičkih bockanja i zbog toga su je ogoljeli od brojnih mozaika, a zadnja je misa u njoj održana u 15.st. Onda dođoše Turci koji su je pretvorili u džamiju, ali nisu dirali ono mozaika što je ostalo, samo su je prilagodili svojim potrebama. Pred vratima će vas za rukav vući vodiči koji nude svoje usluge. Mi nismo, ali s obzirom na dugu i zanimljivu povijest tog mjesta, možda bi bilo zanimljivo poslušati priču dok se šetate naokolo.

Odmah preko puta Aja Sofije – Plava džamija tur. Sultanahmet Camii (ulaz besplatan). Ako se pitate zašto plava – plava je iznutra zbog pločica iz Iznika.  Svodovi optočeni pločicama s plavim dekoracijama apsolutno su prekrasni. Meni osobno najljepša od svega što smo vidjele. Budući da je to i dalje mjesto za molitvu, žene moraju pokriti kosu (vidite kako smo Rea i ja odabrale prikladne uzorke – bez prethodnog dogovora ツ).

• 600 g bundeve (mesa izrezanog na kocke) +sol i papar
• 2 žlice maslinova ulja
• 2 glavice pečenog češnjaka
• 2 žlice tahinija
• 1 žlica limunova soka
• prstohvat čilija
• prstohvat mljevenog kima
• 2 žlice pinjola

1. Začinite bundevu solju paprom i maslinovim uljem pa je pokrivenu aluminijskom folijom pecite 40-ak min na 220°C, dok sasvim ne omekša. Istodobno možete peći i češnjak.
2. Izvadite bundevu i češnjak pa bundevu vratite još 10 min u pećnicu, ali bez folije kako bi višak tekućine ispario.
3. Kad se bundeva ohladi, ubacite je sa svim ostalim sastojcima (osim pinjola) u blender, istisnite i pečeni češnjak i miksajte dok ne dobijete homogen namaz.
4. Po okusu dodajte soli, papra i čilija, možda još koju kap maslinova ulja i na kraju pospite pinjolima.

Dakle, khm, khm: Istanbul.

Krenule smo u petak popodne u kvartetu. Upoznajte akterice slijeva nadesno (akterice, suzdržite se od komentara kako niste dobro ispale, ovaj put se ne uvažava).

Mene znate. Preskačemo.

Zrinka – susjedska ljubav otkad znamo za sebe. The heart of the party. I uvijek za akciju. Prije prve jutarnje kave nekad ima blistave trenutke (ali hm…ja kavu ni ne pijem pa mi je cijeli dan prošaran blistavim trenucima.)

Rea – prijateljujemo već pune 23 godine (netko bi mogao pomisliti da smo stare, ali zapravo samo jako dugo prijateljujemo). Tipičan vodenjak s izrazitom ljubavi prema spajanju nemogućih kombinacija nakita, čizmama sa šljokicama, kaputima s leopardovim uzorkom i divnom sposobnošću da stvari sagleda iz svačijeg kuta. I zato je volim najviše na svijetu.

Romana – glas razuma u ovoj četveročlanoj kombinaciji. Organizatorica par excellence. Treba vam hotel, restoran, obilazak i prijevoz, sve to u roku odmah i po mogućnosti jedno blizu drugom? Riješeno. Osim toga, ima sposobnost (koja izaziva strahopoštovanje) dozivanja istog(!) taksista u milijunksom gradu više puta zaredom. I Carrie bi se posramila.

A u avionu – show. I to olfaktivni. Naime, vrlo blizu iza nas sjedila je grupica od 20 Mladoturaka ili preciznije, turskih tinejdžera. Što ih je toliko radilo u Hrvatskoj i zašto su imali policijsku pratnju, a nikoga odraslog uza se, ne znam, ali znam da im malo sapuna i vode ne bi bilo škodilo (nisam jedna od onih kojima smeta svaka sitnica i u Turskoj se moj nos sasvim fino snašao (osim po jednom pitanju, ali to je zasebna priča), tako da nije pitanje predrasuda nego – dezodoransa).

Kako primirisali, tako i odmirisali – let do Istanbula traje 2 sata, ali Istanbul je u drugoj vremenskoj zoni (kod njih je sat više) pa se nemojte čuditi kad pogledate avionsku kartu pa vam let u jednom smjeru traje tri sata, a u suprotnom samo sat. Niste poludjeli i ne, nije greška. Samo se sjetite gradiva zemljopisa iz šestog osnovne.

Aerodrom zvan Ataturk pregledan i korektan, strelice na sve strane, nećete ostati ni gladni ni žedni, a ni izgubljeni. Nas je dočekao vozač iz hotela  i pravac hotel. Prošli put kad sam putovala u Kopenhagen pitali ste za hotel pa ga evo odmah tu: Yasmak Sultan. Super mjesto s uslužnim zaposlenicima, na par minuta od Aja Sofije (ako rezervirate unaprijed, možete proći vrlo povoljno). Topla preporuka.

Gledale smo kroz prozor auta, valjda očekujući da će se netko u dimijama materijalizirati uz autocestu, no kako se to – vidi čuda – nije dogodilo, sasvim smo se zadovoljile nekom turskom verzijom Miša Kovača koja je dopirala s vozačevog radija.

Sad premotavamo malo naprijed i spajamo dva dana. Naime, dva smo dana jele u restoranu.

Prve večeri odmah po dolasku otišle smo u Imbat, po TripAdvisoru restoran br. 1 u Istanbulu. Cijene vrlo pristupačne, hrana ukusna, konobar uslužan, u samom centru starog dijela grada, Sultanahmeta. No trebate rezervirati unaprijed (općenito, to nije loša ideja za sve malo bolje restorane) jer inače nema šanse da upadnete kao padobranac. Ambijent me nije baš oduševio, stolovi su malo nagurani (ali takav sam dojam stekla na većini mjesta) i općenito interijer nije nešto što će vam se urezati u pamćenje, ali zato hrana jest. A to je za mene puno bitniji dio priče.

Počele smo s mješavinom meza (ljubljenih meza i mezica). Nema čega nije bilo. Grah s cimetom, cacik (ili po rasprostranjenijem grčkom imenu: tzatziki) (namaz/umak od jogurta, krastavaca, začinskog bilja i češnjaka – njega će vam ponuditi doslovce na svakom koraku), ukiseljene (a ne prekisele) marelice, namaz od paprike, yaprak dolme (listovi vinove loze punjeni u ovom slučaju rižom – mljac).

Jedino bih voljela da su to posluživali s nekim domaćim kruhom jer je u ovom slučaju kruh pola priče.

Za glavno smo jelo jele svašta različito, a ja sam se odlučila za janjetinu s kestenima i nekom čudnom konstrukcijom nalik jedru od krumpira. Sočno, svježe i izbalansirano. Ja sretna.

Za desert smo podijelile njihovu selekciju deserata koja se sastojala od kolačića od sezama, nekih pudingasto-grizastih (i ukusnih) varijanti i meni najboljeg dijela: sladoleda od ruže.

Popila sam i čašu Sultanye bijelog vina i sad mi je žao što na aerodromu nisam potražila bocu da donesem doma (to se vino  pravi od sorte od koje se prave i žute tzv. sultanija grožđice) – lagano, pitko, aromatično, voćno sa sasvim blagim mineralnim notama. Skoro pa prozirno. Rea (koja inače baš previše i ne ljubi vino) rekla je da joj je ‘kao sokić’.

Drugi dan, trk’ u sasvim drugi dio grada, taksijem onamo i nazad (tu se Romana iskazala kao vrstan lovac na te brze žute automobile), a sve za večeru od koje sam nekako očekivala više. Meze by Lemon Tree restorančić (meyhane) je u kojem (za razliku od Imbata) prevladavaju domaći. Bio je pun, mi smo se kasno sjetile i jedino kad smo mogle večerati bilo je u 22 h. Opet vrlo goli zidovi, stol jedan vrlo blizu drugog. Neke hipstersko-minimalističke meze, rekla bih. Definitivno s modernijim štihom. Od cijelog obroka meze su mi (opet ) bile najdraži dio mada su bile pikantnije nego što volim (a volim prilično pikantno). Zanimljive kombinacije s patlidžanom, povrćem i jogurtom i svježi inćuni s lukom.

Poslije toga probale smo pomalo od svega - hummus s pastramijem (sušena i dimljena govedina koja mi nije do kraja sjela), lignje s taratorom i orasima (izvrsno – mada su bili neki gigantski, ali vrlo mesnati i fino mekani lignji), neka pita u kojoj je bilo loja pa me nije osvojila i kozice nalik curryju (nešto što bih ovako na prvu prije povezala s Indijom nego s Turskom, ali lijepog, punog okusa i svježe).

Sad kad pogledam, najveći je problem na tom mjestu zapravo bio što konobar nije bio pretjerno na ti s engleskim pa nismo bile sigurne što i koliko naručujemo, a i cijelo nam se vrijeme pomalo nametljivo motao oko stola. Ali ipak, da završimo pozitivno – super je što imaju meze koje sami birate iz ponude podijeljene na riblje i povrtne. Dosta ih je već bilo i nestalo dok smo mi došle tako da očito imaju sve vrlo svježe.

Zadnji put kad smo malo zamezile bilo je u ponedjeljak, na dan odlaska. Otišle smo u Mesale cafe, blizu Arasta bazaara (najzapadnjačkijeg od ovih koje smo posjetile) i Plave džamije. Veliki kafe/restoran u kojem ćete naići na mješovito društvo turista i domaćih. Možete nešto pojesti po vrlo pristupačnim cijenama, pušiti nargile (dvije vrste: obične i s aromom jabuke) i ako volite, zaigrati damu, kao što rade domaći.

Navečer imaju i program s dervišima (mi smo taj dio odradile na drugom mjestu). Tu smo isto svašta lijepo pojele, a najbolji dio – bolji nego u ijednom od dvaju restorana bio je je kruh tanak kao papir. Taman prava podloga za hummus, tzatziki, dolme i tomu slično.  A i baklava im je bila ok.

Zajednički nazivnik svih ovih mjesta bio je tzatziki/cacik - nudili su nam ga svuda. Isto kao što u Dalmaciji valjda nema tri restorana koji za couvert ne nude paštetu od tunjevine. Ali ne bunim se jer ga jako volim. Često ga smutim i pojedem s krekerima, ali budući da to svi vjerojatno znate, danas imam jednu bonus ideju.

Sjećate se labneha ili po domaći base? Zašto ne labneh od tzatzikija? [ok, ova sintagma zvuči kao kineski, ajmo po domaći: kuglice od cijeđenog jogurta s krastavcima]

Ta mi je ideja sinula još prije puta u Tursku i rezultat me totalno oduševio. Ocijedite jogurt (moj favorit je Dukatov grčki jogurt Dukatos), dodate mu ostale sastojke i oblikujete kuglice. I imate bombu (bombice?) za sljedeći tulum ili večeru.

Za cca 24 bombice:

• 2 Dukatosa (ili 300 g nekog drugog, čvrstog jogurta)
• 1 srednji do veći krastavac
• 4 žlice sjeckanog pešrina
• 4 žlice sjeckanog kopra
• 2 do 3 češnja češnjaka, protisnuta
• po želji žlica maslinovog ulja
• sol

1. Procijedite jogurt. (Ako ne znate točno kako, klik ovdje).
2. Kad je jogurt gotov, naribajte krastavac na najsitnijem ribežu (onom za koricu limuna npr.) i rukama ga cijedite  sve dok iz njega ne iscijedite svu vodu (ostat će vam samo šaka suhe stvari.
3. Pomiješajte jogurt, ocijeđeni krastavac, peršin, kopar, češnjak, maslinovo ulje ako ga koristite i posolite prema ukusu.
4. Vadite po žljičicu mješavine, rukama oblikujte kuglice i složite ih na tanjur na kojem ćete ih posluživati.
5. Stavite kuglice na sat dva u hladnjak da se još malo učvrste i prosuše. Poslužite s krekerima ili toplim kruhom, kao dio plate za predjelo (ili odnesite na posao i zasluženo uživajte u vrijeme marende.)

Vidjeli ste naslov – župske kocke. A vidjeli ste i sliku i vjerojatno primijetili da kod mene to baš i nisu kocke. Listajući višekratno ‘Dubrovačke komine’ razmišljala sam što bi vam se iz te knjige moglo svidjeti. A nisam bila baš toliko silno altruistički nastrojena – razmišljala sam isto tako i što bi se meni moglo svidjeti.

I kad sam naišla na recept u kojem se redom spominju sastojci koji za mene utjelovljuju dubrovački kraj, znala sam da je to to. Mjenduli, lješnjaci, kontonjata… Mljac.

Šest cijelih jaja dobro istući s 20 deka cukara da postane bijelo. Dodati 20 deka tučenih lješnjaka, 20 deka mjendula, 12 deka pinja, šaku sjeckane kotonjate, čep ruzolina, lemunov sok, malo kanjele i prema želji može malo kakaa. Na nauljenu i pobrašnjenu smjesu izliti i peći na lagano. Kad je gotovo, rezati na kocke.

Dubrovački komini, J. Ničetić, str. 443.

Brzinskim telefonskim konzultacijama s mamom i babom utvrdile smo da za ovaj kolač još nismo čule, malo vijećale o temperaturama pečenja i veličini kalupa i zavrnula ja rukave. Prvi pokušaj nije bio baš reprezentativan. Tko mi je kriv kad nemam senzor za pečenje kakav su očito imale sve žene starijih generacija koje su fino pekle i nazeznutije kolače bez tajmera i preciznih termometara na pećnici. Svejedno, nemam običaj zazirati od mrvicu raspadnutih kolača pa je tako ovaj završio na tanjuru onako razlomljen s kuglom sladoleda od vanilije i ništa to njegovo agregatno stanje nije smetalo da ga slasno potamanimo.

Drugi pokušaj bio je puno bolji. Vježbom do savršenstva. A evo i recepta za nas malo smotanije kojima treba više crtati (neke sam stvari promijenila u skladu s onim što mi je u tom momentu bilo pri ruci i novčaniku i dodala malo neizostavne vanilije i korice limuna). Rezultat je fina suha torta prepuna okusa juga.

• 6 manjih jaja
• 200 g šećera
• 1 burbon vanilin šećer
• 200 g mljevenih lješnjaka
• 200 g mljevenih badema
• šaka suhih smokava, nasjeckanih na kockice
• 1 žlica rozulina
• sok i korica 1 limuna
• 1/2 žličice cimeta
• Po želji: krupno sjeckani lješnjaci i bademi za posipanje

1. Obložite kalup za torte promjera 28 cm papirom za pečenje i ugrijte pećnicu na 170°C.
2. Tucite jaja, šećer i vanilin šećer mikserom sve dok ne udvostruče volumen.
3. Lagano rukom umiješajte sve preostale sastojke i po želji pospite kolač krupnije sjeckanim lješnjacima i bademima.
4. Prelijte smjesu u kalup i pecite cca 45 min. Zabodite nož u sredinu kolača kako biste provjerili je li pečen – ako na njemu ima tragova smjese, pecite još malo.
5. Pustite ga da se ohladi i poslužite s kuglom sladoleda.

p.s. Ako netko radi nešto slično doma, bila bih vrlo zahvalna da podijelite svoja iskustva sa mnom.

Ima nešto iskonski ljubavno u zajedničkom petljanju po kuhinji, makar i nespretnom. Čitala sam još davno ‘Afroditu’, divnu kuharicu autorice Isabel Allende. Podnaslov ‘recepti, priče i drugi afrodizijaci’ trebao bi vam puno bolje od mene objasniti o čemu se tu radi.

Razmišljajući o ovim šljivama, stalno su mi se misli vraćale na tu knjigu, zabavnu i duhovitu, a opet iskrenu i ozbiljnu. Najradije bih da je cijelu pročitate prije ovog kvazi-recepta, ali kako vjerujem da je šansa za to prilično mala, evo samo dijela

Gurmani, kadri naručivati jela s menija na francuskom i razglabati o vinima sasommelierima, pobuđuju poštovanje kod žena, poštovanje koje se vrlo lako može prometnuti u nezasitni ljubavni apetit. Ne možemo se oduprijeti onima koji znaju kuhati. Ne mislim na one klaunove nakićene histrionskom kapom, koji se drže stručnjacima i uz veliku pompu prže kobasice na roštilju u vrtu, već na one epikurejce koji s ljubavlju biraju najsvježije namirnice, pripremaju ih s umijećem i nude na dar osjetilima i duši; muškarce koji sa stilom otvaraju bocu, pomirišu ga i natoče vino prvo u našu čašu da bismo ga probale, opisujući pritom sokove, boju, mekoću i teksturu filet mignona tonom koji će, vjerujemo, kasnije koristiti kako bi opisali naše vlastite čari. Čini nam se da je nužno da su takvim muškarcima ugođena sva osjetila, pa i smisao za humor. Tko zna? Možda se čak mogu smijati na vlastiti račun. Kada promatramo kako čiste, začinjavaju i kuhaju škampe, zamišljamo kako će ta strpljivost i ta vještina biti primijenjene u erotskoj masaži. Ako nježno kuša komadić ribe kako bi vidio je li gotova, naslućujemo onaj poznati ugriz na vratu. Pretpostavljamo da, ako može zapamtiti koliko se minuta žablji kraci moraju držati u tavi, s itekakvom sigurnošću moraju znati koliko golicanja zahtijeva naša G točka. Naravno da to nije uvijek istina, u stvarnom ga životu od naših nogu obično mnogo više zanimaju žablje.

[...]Isabel Allende, Afrodita, Vuković&Runjić, 2003., str. 43

A ove šljive s marcipanom i čokoladom trebale bi i najsmotanijima omogućiti upravo takvo uživanje u hrani. Rastopite čokoladu i obrok završite zajedno slažući desert, za stolom. Recepta zapravo nema. Samo vam trebaju odkoštene suhe šljive, malo marcipana i rastopljena tamna čokolada. U šljivu stavite kuglicu marcipana pa sve zajedno umočite u rastopljenu čokoladu. I to je sve. I, vjerujte mi, to je toliko dobro da vam više ništa ni ne treba.

Ako želite, marcipan u šljive možete staviti i prethodno pa ih već napunjene iznijeti na stol, a možete i sve napraviti unaprijed pa ih na stol iznijeti već gotove. Ali to onda poništava sve gore napisano. Donesite tri sastojka na stol i igrajte se. Nema veze ako poslije bude trebalo prati stolnjak…