komini-6329_zpsc08bde3a

Intervju: Jadranka Ničetić, autorica knjige ‘Dubrovački komini’

Ding-dong i otvaram vrata bez previše čekanja.

-Dođi amo, u kominu sam.

Milijun puta sličan scenarij kad dođem u babe i u đeda. I ta riječ komin – mada je sama ne koristim baš često – za mene nosi hrpu značenja i doziva puno onih trenutaka za koje u tom momentu mislite da su obični i svakodnevni, a poslije se ispostavi da su upravo oni  najvažniji i oni koje najbolje pamtimo.

Zato nije ni čudo da sam se trznula kad sam u izlogu knjižare na Stradunu ugledala debelo, skoro rječničko izdanje s naslovom ‘Dubrovački komini’. Slaba sam na knjige općenito (to će vam potvrditi bilo tko tko je kročio u moj dnevni boravak), a dvije me teme najviše golicaju: jezik i kuhinja. Logičan slijed: dva koraka natrag prema Širokoj ulici i pravac u knjižaru.

Kad sam s ljudima iz Grada i zaposlenicima Dubrovačkog arhiva razgovarala o našoj tradicionalnoj kuhinji, uvijek bi mi spomenuli ime Jadranke Ničetić i bila sam sigurna da se knjigu koju već godinama piše isplati čekati. I nisam pogriješila. Moj primjerak je prvo studiozno iščitala mama, onda smo ga ušuškani protiv zime zajedno studirali V.I.P. i ja, a nakraju je i baba dobila svoju knjigu, knjigu u kojoj je na papiru našla sve ono što je njoj pričala njezina mama i što je ona nama prenijela dalje.

Još ima dijelova knjige na koje ću se vratiti, ali u međuvremenu sam imala veliku želju i s vama podijeliti to otkriće. Nešto sam vam iz te knjige i pripremila, ali da danas ne bi sve zajedno bilo predugo, sad vas prepuštam Jadranki, Dubrovkinji koja već dugi niz godina proučava dubrovačku gastronomiju. Želja joj je bila očuvati gastronomsku stranu nematerijalne baštine i zato je sve prikupljene podatke, ričete i priče objedinila u  Dubrovačkim kominima. To je knjiga iz koje zaista izbija ljubav prema Gradu i jednostavno je morate u najmanju ruku prolistati ako vas srce veže za Dubrovnik ili ako gastronomiju ne promatrate samo kao zbirku recepata, nego kao odraz društva i trenutka.

 

Kako se rodila ideja za knjigu “Dubrovački komini” i kako je tekao proces rada na njoj?

U razgovoru s mlađim ljudima shvatila sam da jako malo znaju o našim običajima i tradiciji, a ni sama nigdje nisam naišla na nijedno djelo koje dokumentira podatke o načinu i vrsti prehrane. Tada je nastala ideja da istražim taj dio naše prošlosti i  mlađim generacijama ostavim pisani trag o običajima i mnoštvu autohtonih jela koja se pripremaju u našem kraju.  Služila sam se različitim izvorima, osobno sam istraživala po selima dubrovačkog kraja, u Državnom arhivu u Dubrovniku i Narodnoj i Znanstvenoj knjižnici. Tražila sam podatke iz starih književnih djela, kao i usputnih bilježaka pisaca o tome što se u Dubrovniku jelo i kako se pripremala hrana koja je punila naše trpeze. Rad na knjizi trajao je punih osam godina.

 

Je li se zamisao tijekom nastajanja kuharice mijenjala ili knjiga koju danas držimo u rukama odgovara početnom konceptu?

Od samog početka zamislila sam da knjiga obuhvati običaje, priče i stare ričete. Naravno da se koncept mijenjao kada bih pronašla nove zanimljive tekstove koje je trebalo uklopiti u cjelinu.

Koji je dio tog velikog zadatka bio najteži?

Najteže je bilo uspoređivati sve ričete iz starih zadaća i odlučiti koje uvrstiti a koje ne. Onda ih je trebalo sve prepisati i razvrstati po poglavljima.

Kako ste provodili selekciju recepata i jesu li vam ljudi rado ustupali svoje stare bilježnice?

Ričete sam birala po starosti i sastojcima, a uglavnom  sam birala one starijega datuma. Kad se u Gradu pročulo što me zanima, mnogi stariji sugrađani sami su mi se javljali i upućivali su me na druge obitelji koje su mi mogle pomoći u tome. Imala sam sreću da su shvatili važnost mog istraživačkog rada i ujedno željeli dati svoj doprinos očuvanju naše baštine, običaja i prehrambenih navika pa su mi dopustili prepisati ričete iz njihovih starih zadaća i u razgovoru mi otkrili mnoge značajne pojedinosti koje je bilo bitno zapisati. Uživala sam razgovarati sa tim dragim ljudima koji su bili izuzetno ljubazni  i sretni da će napokon netko pisati o dubrovačkoj kuhinji.

Cijela je kuharica prožeta anegdotama i crticama iz povijesti – ima li nešto zanimljivo vezano za nastanak same kuharice? Nešto što vas je u procesu prikupljanja građe ili dok ste pisali nasmijalo ili iznenadilo?

Najveća nepoznanica su mi bile bilješke tipa 16 OČ ili 5 ZM, najčešće napisane uz slastice. Sve dok jedan dan nisam u jednoj od zadaća pronašla značenje tih kratica. OČ su bili Očenaši, a ZM Zdravomarije. Naime, tada su žene vrijeme mjerile molitvom pa bi primjerice određenu količinu jaja trebalo batiti 10 OČ. Nije bilo brzina na mikseru ni sata kojim bi izmjerile vrijeme baćenja.

Na samom početku pisanja knjige pisala sam i za Dubrovnikportal  gdje je bila objavljena moja e-mail adresa (jadranka.nicetic@gmail.com). Jedan dan  dobila sam mnoštvo starih ričeta pisanih starim dubrovačkim govorom. Bilo je to pravo malo bogatstvo za mene. U pismu je navedeno da je njegova obitelj odavno odselila iz Dubrovnika, ali da na taj način želi pridonijeti  očuvanju naše baštine. Nije se želio predstaviti, jer kako je sam rekao, njemu ne treba publicitet. Dio ričeta koje sam tada dobila pronašla sam i u drugim starim zadaćama, a ni do dan danas nisam otkrila tko mi je pisao.

Dubrovačka kuhinja bogata je mirodijama i začinima za razliku od drugih kuhinja, a interesantno je da u niti jednoj zadaći nisam pronašla recept sa gljivama koje stari Dubrovčani očito nisu konzumirali.

Trenutačno ne živite u Dubrovniku, ali vjerujem da je dubrovačka kuhinja prisutna na vašoj trpezi. Koja su vam omiljena tradicionalna jela?

Odlazak iz Grada ne znači nužno i zaborav na sve ono što čovjek  voli i u srcu nosi. Nastojim za svaki blagdan spraviti ona jela koja su naši stari od davnina jeli na taj dan.. Tako se obavezno spravljam šporke makarule, stonjsku tortu, zelenu menestru… Najdraže su mi slastice mantala, torta od pinja, torta od kanjele (cimeta), stonjska torta….od slanih jela dubrovački pastić, sipina crna juha… Ma puno toga me gusta, spisak bi bio dugačak da sve nabrojim. :)

Koliko svoje djelo promatrate kao kroniku jednog minulog vremena, a koliko kao priručnik iz kojeg se može nešto skuhati?

Kronika minulog vremena svakako jest jer je užurbani način života promijenio običaje i navike. To je knjiga iz koje se da isčitati povijest a isto tako može poslužiti kao kuharica za spravljanje pojedinih jela.

Kakve su reakcije čitatelja?

Knjiga je pobudila veliki interes čitatelja. Svaki dan primam e- mailove  ljudi sa oduševljenjem komentiraju pojedine događaje iz prošlosti kao i jela koja su spravila svojim ukućanima, a ujedno su ih ti mirisi i okusi vratili u neka davna vremena kad su ih spravljale njihove mame ili none. Uz pohvale najčešći komentar je bio da je ovako nešto bilo potrebno Dubrovniku koji ima bogatu gastronomsku tradiciju.

 

Meni ostaje jedino zahvaliti Jadranki na svom trudu koji je uložila kako tradicija ne bi bila zaboravljena i čim uhvatim koju slobodnu minutu, uroniti opet u stranice ove knjige (nadasve ukusan rezultat mog prošlog ronjenja po knjizi pokazat ću vam sljedeći put).

 

1

7 Comments

  1. Idem tatu nazvat da mi pođe kupit knjigu :)

  2. poput poruke upućene iz dalekih vremena

  3. Đe se može nabaviti…

  4. Ljiljana

    Ovo se zbilja isplatilo čekat tako dugo. Sve pohvale Jadri i njenom prvijencu (:)). Mislim da će ova knjiga, kad se prevde, bit i pravi suvenir za turiste. Bravo Jadre !!!!!!!!

Odgovori

Blogovi
DH portal